Ideja “javnog dobra” (u nedostatku boljeg prevoda za termin “commons”, u smislu u kojem je upotrebljen u, recimo, “Creative commons”) je razumjevana, ne bez osporavanja, kao princip razumjevanja sadržaja i proizvoda kreacije, ali i kao zajednica ljudi koja podržava razmjenu informacija i kreativnih sadržaja. Ona se izravno povezuje i sa subverzijom postojećih paradigmi zaštite prava na intelektualnu svojinu, gdje vlasništvo i kontrola nad informacijom, znanjem i sadržajem je zaista pretvorena u robu kojom se može trgovati. Dakle, šta je to tako “novo” po pitanju “javnih dobara”?

Razmatrajući četiri paradigme u kojima, pretpostavlja se, operišu “javna dobra”, možda je moguće sagledati da li je razvoj usmjeren prema uspostavi jednog “Javnog dobra znanja” usklađen sa feminističkim taktikama/agendama.

Na nedavno održanoj Asia Commons Conference (6-8.6.2006, Bangkok, Tajland), ideja “javnih dobara” je predstavljena i shvaćena i u smislu principa razumjevanja sadržaja i proizvoda kreativnog rada, i kao zajednica koja podržava razmjenu informacija i kreativnih sadržaja. Neki od učesnika na konferenciji pokušali su sažeto definirati “javna dobra” na sledeći način:

“Javna dobra su:
• Svi zajednički resursi dostupni svima (ali koji se mogu definirati lokalno, ili određeno kao u “svi pripadnici kategorije x”);
• Serija specifičnih institucionalnih formata koji se koriste za upravljanje takvim resursima;
• Pokret koji promoviše javna dobra. Otvoren/slobodan, participativan/p2p, i javna dobra (vezani su za) tri (ili možda četiri?) stuba koji cine paradigmu:
• Slobodno i otvoreno – obezbeđuje pristup materijalima od kojih se pravi javno dobro;
• Paticipativno – odnosi se na proces širokog učešća kako bi se uopste napravilo javno dobro;
• Javna dobra su institucionalni format – koji se koristi za sprečavanje prisvajanja datih kreacija od strane pojedinaca;
• Ciklično – krug se zatvara kad se materijal koji je nastao kroz javna dobra ponovo koristi kao slobodni/otvoreni sirovi materijal za sledeći krug u cirkulaciji javnih dobara.” (izvor: Asia Commons on Wikipedia)

“Javna dobra” su izravno povezana sa subverzijom postojećih paradigmi o zaštiti prava na intelektualnu svojinu, gdje vlasništvo i kontrola nad informacijom, znanjem i drugim tipovima sadržaja – uključujući creativne i kulturne proizvode kao i naučne informacije – pretvoreni su u robu kojom se može trgovati, a sve u interesu onih koji mogu sebi priuštiti posjedovanje znanja.

Na koji se način sve ovo razlikuje od prethodnih inicijativa o razmjeni resursa pokrenutih od ženskih grupa i mreža?

Ženski pokreti, mreže i grupe dijele informacije i sadržaje puno duže i puno ranije pre pojave ove ideje “javnih dobara”. U kasnim 1990-tima, osnovana je jedna azijskopacifička mreža ženskih resursnih centara sa primarnim zadatkom razvoja višejezične baze podataka koja bi omogućila i olakšala razmjenu informacija o ženskim pitanjima. Ta mreža, nazvana Asian Women's Resource Network (AWORC), radila je više od tri godina
na razvoju takve višejezične baze podataka i odgovarajućem pretraživaču koji omogućavaju ženskim resursnim centrima sa Filipina, Japana, Južne Koreje, Malezije i Mongolije da razmjenjuju bibliografske sadržaje sa radovima o ženama. Osim toga, AWORC je uspostavio i Azijsko-pacifički NVO vebsajt povodom 5-te godišnjice Pekinške akcione platforme (Asia Pacific NGO website for the 5th Year Review of the Beijing Platform for Action). Ova inicijativa počivala je na ideji da ženske grupe u regionu podnose i razmjenjuju svoje sadržaje povezane sa statusom 12 Kritičnih Problema i primjenom Pekinške platforme u različitim državama. To je odvelo AWORC prema učešću u WomenAction globalnoj mreži ženskih organizacija i mreža koja ima za cilj facilitaciju učešća u 5-Godišnjoj reviziji Pekinške platforme, sprovedene 2000 godine. Isto tako, to je bila i globalna platforma za razmjenu resursa i mjesto gdje su različiti regionalni sajtovi uključeni u monitoring i reviziju procesa mogli sakupljati svoje sadržaje. Isis-Manila je producirao i jednu kolekciju umjetnina koja je slobodna i dostupna na besplatno korištenje svim ženskim organizacijama i mrežama: Isis International Manila Clipart .

Ovo su samo primjeri kako je ženska razmjena resursa oduvjek bila značajan i urođen aspekt ženskog umrežavanja. Ideja “zajedničkih resursa” dostupnih svima, kao i izgradnja upravljačkih/institucionalnih struktura/formata potrebnih za upravljane razmjenom resursa nisu novi ženskih pokretima. Potrebno je znati jednu stvar prije istraživanja ovog novog polja “javnog dobra znanja” i načina na kojima žene mogu ucestvovati u njemu.

Žene i ideja od “javnim dobrima” nije potpuno nova ideja – a ženske grupe i pokreti mogu spodjeliti vrijedne lekcije.

Dakle, sta je tako “novo” na polju “javnih dobara”? Jeli to, naprosto, samo jedan novi moderni termin koji trebamo dodati svom odavno preopterećenom riječniku političkih termina i koncepata? Osvrćući se na četiri paradigme u kojima, pretpostavka je, operiše ideja “javnih dobara”, možda je moguće vidjeti dali će pokret ka razvoju “javnih dobara znanja” biti u suglasnosti sa feminističkim taktikama/agendama/izmima.

Razmjena resursa je statična. Informacija je podjeljena i distribuirana, ali možda ne dopušta modifikacije, re-kreaciju i transformaciju. Ciklični stup paradigme “javnih dobara” odražava princip sposobnosti za uzimanje od javnih dobara kako bi se stvorilo nešto novo, za izgradnju novog stvaralačkog autputa. Razmjena resursa ne obuhvata nužno i taj princip.

Isto tako, tehnologija za podršku ideje “javnih dobara” je radikalno transformirana, podržavajući “slobodan i otvoren” aspekt javnih dobara, gdje je pristup sirovinama urođena komponenta izgradnje kojeg bilo javnog dobra. Od dana kad je AWORC razvijao zamašnu višejezičnu bazu podataka i statični regionalni NVO website zasnovan na HTMLu, do održavanja prve Asia Commons Conference u 2006-oj, tehnologija je puno uznapredovala. Web 2.0 tehnologije su adaptirane u cilju olakšane razmjene informacija i kolaborativnog stvaranja znanja, dinamičnije i zahtjevaju manje rada i truda. Nove tehnologije kao što su blogovi, wiki ili sistemi za upravljanje sadržajima (content management systems) i RSS napravili su od onlajn suradnje i razmjene neodvojiv dio World Wide Web-a. Ove nove alatke, uparene sa ženskom istorijom umrežavanja i dijeljena resursa, stvara optimalnu sredinu za stvaranje ženskih javnih dobara.

Pitanje jeste, imaju li žene jednak pristup razvoju ovih alatki, kao i njihovom korištenju?
Jednak pristup informatičkim i komunikacijskih tehnologijama (IKT) i internetu još ostaje problem mnogih zemalja u razvoju. Dalje, o rodovoj dimenziji FOSS zajednice raspravlja se na drugim mjestima. Kako bi skratili dugačku priču, kultura muškosti preovlađuje čitavim poljem razvoja softvera. Ista se stvar događa i po pitanju upotrebe IKT-a.

Specifični rodovi pokazatelji korišteni su kako bi se izmjerio diferencijalni utjecaj potencijale koristi IKT-a na muškarce i na žene. Ovo iz razloga što su nevidljive rodno određene norme, kao što su uloge u porodici, privredi i društvu, mogu veoma utjecati na stupanj u kojem jedna osoba može koristiti i upoznati IKT prema svojim potrebama. Ipak, to ne znači da će “javna dobra znanja” biti irelevantna za žene. Poenta je da, kao i kod najvećeg broja aspekata društvenog, ekonomskog i političkog života, najprije treba obratiti pažnju problemu nejednakog pristupa.

Iza pitanja pristupa nalaze se procesi učešća. Ovdje, riješenje je evidentno, makar zahtjevalo vještinu u trenutnoj praksi. Patricipativni procesi uglavnom znače da mehanizmi za donošenje odluka trebaju uključiti sto je moguće više ljudi. Uobičajeno, uključeni su investirali u ishod tih odluka i trebali bi pretstavljati, u velikoj mjeri, one kojih se takve odluke tiču. Koliko će se čuti glas svake pojedine osobe u izgradnji “javnih dobara” zavisiće od načina organizacije zajednice “javnog dobra”, ako uopšte. Tu se mogu javiti potencijalni složeni problemi. Ako se većina diskusija, odluka i primjena sprovodi onlajn, razlike u pristupo od prvog koraka imat će velik utjecaj. Pitanja, kao na primjer, kako će se javljati inicijative, tko je zamišljena “zainteresovana strana” ili “subjekt”, kako će se organizovati prioriteti u skladu sa različitim gledištima, koji tipovi rada i mreža će biti potrebni kako bi se ispunilo planirano, koja su nužna predznanja, kultura komunikacije koja se koristi, pravni i tehnološki izbor alatki, i tako dalje, trebaju biti redom odgovorena kako bi se osiguralo da se “participativnost” ne raspline u još jednu retoričku figuru.

Dakle, što je s idejom Ženskih Javnih dobara?
To znači da oni koji rade na izgradnji ovih javnih dobara trebaju dijeliti slične principe oko pitanja vezanih za žene. Dali kapacitet za takvo razumjevanje proizlazi iz zajedničkih poteškoća, identiteta ili političke ideologije, otvoreno je pitanje, isto kao i feministički pristup da će “javna dobra” biti uzemljena, zajedno sa motivacijom i planiramin ishodom.

Ipak, ovo je potencijalno veoma uzbuđujuća ideja za dalje razmatranje. Sjeme ženskih javnih dobara (ili nekoliko njih) je već posejano. Jedno je sjeme je dijeljenje resursa, odavno već urođeni dio ženskih pokreta i mreža. Drugo sjeme je u činjenici da sve više i više žena koriste Web 2.0 alatke kao što su blogovi i wiki-jevi za generiranje, stvaranje, re-kreiranje i razmjenu sadržaja.

Koji tipovi sadržaja mogu biti relevantni takvim javnim dobrima? To nas vodi trećoj paradigmi, t.j. zaštiti javnih dobara od prisvajanja izvana. Kratak pogled na pejzaž “javnih dobara” pokazuje da su neke od popularnijih korišćenja “javnih dobara” koncentrirane na razmjeni stvaralačkih, akademskih i društveno-političkih sadržaja. Drugi zabrinjavajući aspekt javnih dobara odnosti se na pojam “kulture”. Kada se djeljenje resursa, informacija i znanja postavlja kao krajnja taktika nasuprot vlasničkim idejama intelektualnog vlasništva, pitanja o postoječim odnosima nejednakosti moći stupaju na scenu. Eric Kansa is Alexandria Archive pokrenuo je ovo pitanje na nedavnom iSummit-u, kako licenciranje otvorenog sadržaja treba uključiti strategije koje mogu preokrenuti procese kulturne kolonizacije. Slično tomu, Nhlanha Mabaso iz CSIR Open Source Centra postavila je potrebu ya “pažljivijom spodjelom kulture” u inicijativama Access to Knowledge (Pristup znanju). Ključna tačka koju oboje naglašavaju je da “kultura”, označena i učahurena unutar informacije u specifičnim formama (muzika, rezultati istraživanja, umjetnost, itd.) koje se razmjenjuju i spodjeljuju jeste prožeta historicizmom.

Ovo je od osobitog značaja za žene. Feministkinje i aktivisti na polju prava su sveobuhvatno pokazali da se žene često smatraju otjelotvorenjem kulture. To je vidljivo iz načina na koji se žene, a pogotovu način na kojem su pretstavljene, mobiliziraju iz razloga “kulturne autentičnosti” u industriji zabave, turizma ili situacijama graničnih sukoba.

Osim toga, žene su isto tako nositelji, inovatori i prenositelji tradicionlanog i domorodačkog znanja, a ovi aspekti su potencijalno lukrativni farmaceutskoj, poljoprivrednoj i prerađivačkoj industriji.

U tom smislu, postoji li potreba za “sigurnim” prostorom za razmjenu, izgradnju i uključivanju u znanje koje se odnosi specifično na žene i ima utjecaja na njih? Kako žene manevriraju na postojećem terenu režima prava intelektualnog vlasništva, a kako bi osigurali da znanje koje je proizvedeno i cirkuliše u određenim lokalitetima neće biti prisvojeno? Drugim riječima, kako žene osiguravaju da ono što znaju neće iznenada biti
odstranjeno od njihove sposobnosti da ga koriste po svom nahođenju i na način koji smatraju relevantnim? Razmatrajući ovo sa gledne tačke razvoja fokusiranog na javna dobra znanja i srodnih pokreta, kako može ideja o ženskim javnim dobrima osigurati da su informacije i znanje otvoreni (umjesto da stvaraju nove barijere) bez da bi kompromitovali njihov kapacitet za posjedovanje svojine? Zapravo, na koji način mogu pitanja o konceptu vlasništva (znanje kao imovina), posjedovanju i historijska isključenost žena iz ovih principa opteretiti čitav diskurs o pristupu znanju, javnim dobrima znanja i otvorenom pristupu?

Koji god odgovori proizašli iz ovih pitanja, a i nova pitanja koja se mogu javiti sa daljim razvojem na ovom polju, jasno je da su feministkinje uložile puno i da im mnogo toga ovisi o ovom pitanju. Osobito ako se ideja o ženskim javnim dobrima pokaže korisnom strategijom za prevazilaženje sve veće fragmentacije ženskih pokreta i obnovljene bliskosti sa praksom “solidarnosti”. Možda će razmišljanje kroz okvir “javnih dobara” pomoći otpočinjanje jačeg i raznovrsnijeg učešća žena na poljima znanja, proizvodnje sadržaja i IKTa.

Znači, radimo li na uspostavi i izgradnji ženskih javnih dobara ili samo osiguravamo učešće i veće interese žena unutar mainstream praksi i inicijativa “javnih dobara”?
Izgradnja ženskih javnih dobara ima potencijala za ohrabrivanje žena da pređu put od korisnika/konzumenata IKT do uloge stvaralaca sadržaja. Sa druge strane, ovo nosi opasnost od getoizacije ženskih pitanja i učešća u debati, diskursu i praksi javnih dobara.

Ako će žene stvoriti svoja javna dobra, možda ćemo same sebe zatvoriti u tijesan prostor gdje će se raspravljati o ženskim pitanjima dok se “veća” javna dobra bave “većim” pitanjima koja ne uzimaju u obzir žene i rodova pitanja.

Druga mogućnost, mainstreaming ženske participacije i učešće kao zainteresovana strana u praksama i inicijativama “javnih dobara”, zahtjevaće od trenutnih zainteresovanih strana da dopuste veće učešće žena, kao i ozbiljno uključivanje ženskih pokreta u postojeću raspravu o javnim dobrima.
Jedan drugačiji pogled na ove dve mogućnosti bio bi posmatrati jedno od njih kao doprinos drugom, umjesto kao međusobno isljucive strategije. Izgradnja ženskih javnih dobara može biti strategija za povećanje i produbljivanje ženske participacije i učešća u mainstream praksi javnih dobara. Takođe, ženska javna dobra ne moraju nužno biti jedinačni entitet ili inicijativa. Ona mogu biti višekratne paralelne inicijative (možda slijedeći različita ženska pitanja i interese) koje pretapaju principe “javnih dobara” i feminizma. Sa pojavom sve većeg broja ženskih “javnih dobara”, porasti će i nivo ženske participacije i zainteresiranosti za mainstream debate i prakse “javnih dobara”. (Izvor: APC)